|
|
| ožujak, 2007 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Evo još jedan blog jedne obične depresivke...koja se još uvjek traži u ovome današnjem svijetu.. najrađe bi živjela na groblju među mrtvim dušama... tamo je sve tako mirno... bila bi blizu nje... svoje drage mame...
Get a Free Counter
NAME: Emili
NICKNAME: svraka, Emma
GOD:16
ŽIVIM u: Puli
UZOR : mama
(=) LIKE (=)
mrak
tišinu
groblje
vrane i vukove
životinje
vodu
krv
votku od limuna
svoju gitaru
crtanje
svijeće
miris vanilije
ruže sa trnjem
neobične ljude
horore
mrak
Finsku
sladoled od mente
vile i vilenjake
pauke i zmije
oštrice
(=)HATE(=)
meso
svijetlo
ograničene ljude
fejkere
svijetle boje..
umišlejne ljude
neke dijelove svoga tijela
klaunove
cipele
suknje
francuski jezik
kričavost
rat
I LIVE FOR:
--- CRADLE OF FILTH---
---NIGHTVISH---
---EVANESCENCE---
---MY DYING BRIDE---
---METALLICA---
---HIM---
---KORN---
---THE RASMUS---
---CHILDREN OF BODOM---
---SLAYER---
---ACDC---
---IRON MAIDEN---
---NIRVANA---
---MARILYN MANSON---
---DIMMA BORGIR---
---NARGAROTH---
Blog.hr
Heavently_Demonic
Eternal angel
Blacken the angel
...hoti...
VOLI ME.. MOLIM TE..
DRŽI ME... VODI ME.
LJUBI ME... TJEŠI ME..
BUDI MI SVE NA SVIJETU..
BUDI MOJ ANĐEO SREĆE...
NE OSTAVLJAJ ME..
IZGUBIT ĆU SE ZNAM....
MOJA JADNA DUŠA..
NEMOŽE PODNIJETI BOL...
ISTROŠENA JE SA SVIH STRANA..
DAJ DA ZACIJELI...
POMOZI MI..
TONEM...
SPASI ME...
SAMO TI TO MOŽEŠ..
BUDI UZ MENE..
IZVUCI ME...
TREBAM TE...
by: Emili
KOLIKO SUZA OSTALO JE NE ISPLAKANO?
NITI JEDNA...
KOLIKO SMIJEŠAKA U ŽIVOTU JE PREOSTALO?
NITI JEDAN..
KOLIKO DANA SREĆE JE NEPROŽIVLJENO?
NITI JEDAN..
KOLIKO PRIJETLJA OSTALO JEby: Emili NEUPOZNANO?
NITI JEDAN..
PA ONDA KOLIKO DANA U ŽIVOTU PREOSTALO JE?
by: Emili
e da.. ljudi moji... uništila sam se... tek sad kad sjedim na bolničkom krevetu.. zamotane ruke.. sa infuzijom koja ulazi u moje tijelo.. tek sadam shvaćam.. da sam uništena..
jučer ... sve je završilo.. toliko sam udaraca proživjela.. ali ovo je bilo prejako...
baka je otišla do dućana... nakon par minuta zazvonilo je zvono na vratima...
nije baka.. nikad ne zvoni.. ima ključ.. pogledala sam kroz prozor... to su bili oni... socijalna služba...
znala sam ih još od prije...
nisam otvorila.. mislila sam.. neće znati da sam kod kuće...otišli su.. smirila sam se...
no onda me počelo mučiti pitanje.. di je baka??
opet su došli... i otišli.. opet su se vraćali.. nisam više mogla to podnijeti...
spojila sam se na net ... ugasila svijetla u cijeloj kući.... htjela sam pozdraviti ljude koji su mi puno pomogli...
mislila sam bit će lako... sve ih zaboraviti.. gledala sam moju icq listu.. i pozdravljala ih po redu..
na jednom sam zapela...nije mi dao da prođem... da odem i uništim se... rekla sam mu što želim, što namjeravam.. uzeti žilet... skratiti muke...
borio se protiv mene... svojim riječima.. pokušao doprijeti do mene.. a ja.. držala sam se kao kamena kraljica... nisam ga slušala... nisam željela.
uhvati me strah... opet su počeli zvoniti.. kroz prozor sam vidjela policijski auto...znala sam... prvalit će... i odvesti me.. moram to učinit brzo..
htjela sam samo otić.. ali nije dao.. govorio je da ne radim to.. a ja?.. zatvorila sam oči . i napravila to.. kad sam otvorila oči... uplašila sam se... pogriješila sam..
sad kad sam zabola žilet u ruku.. i zarezala dublje nego inače... kad sam osjetila tu toplinu krvi koja mi curi po ruci... uplašila sam se...
rekla sam da se bojim.. na papir sam krvavom rukom napisala.. ime i prezime.. za baku...
morala sam brzo otići dolje...da me spase... ali nisam imala snage... rekao je da se borim.. nisam mogla.. vrtilo mi se.. onda se pojavio na vratima lik čovjeka... podigao me... u jednom trenu oko mene sve je bilo puno ljudi... odjednom... crno... crno.. sve je bilo crno...
probudila sam se .. ležala sam u bijelom krevetu.. vani je mrak... kraj ..
baka je sjedila na stolici kraj mene.. samo sam je pogledala... žao mi je.... rekla sam...
pogledala me.. plakala je... vidjela sam to razočaranje u njezinim bistrim očima....
ušla je medicnska sestra... nosila je telefon..
našli smo djevojku čiije si ime i prezime napisala na papir...
dala mi je telefon..
emili? čulo se sa druge strane... bila je to ona.. moja prijateljica... jedina...
zašto? pitala je... ljuta je na mene.. svi su...
ujutro ... došla je soc. radnica.. sjela je... saznala sam svoju budućnost...
odvajaju me od bake... 9.4. idem u dom.. tamo gdje idu svi koji se pokušavaju ubiti i narkići...
biti ću jedan od onih ljudi na koje roditelji upozoravaju svoju djecu...
baku ću viđat jedan vikend u mjesecu.. zato prekidam sve ovo.. blog, icq.... saznala sam da ovdje ima predivnih ljudi... ali predalekp ste... ja sam predaleka za vas... prtvrda...
i sad na kraju... želim samo zahvaliti jednoj osobi.. neću navodit ime...
hvala ti.. ti si me spasio.. žao mi je što si zbog mene prvi put osjetio da nisi dovoljno jak da dođeš do mene..
došao si... sad poštujem sve one riječi... sve što si jučer rekao.. sad mi je u glavi... ispala sam kamena kraljica... ja sam mislila da sam to.. ali nisam.. imam osjećje.. našla sam ih..možda sam jako tvrdoglava.. ali čula sam sve što si rekao...
bio si prijatelj kad si trebao..
hvala i oprosti..
valjda će mi biti dobro u tom domu... valjda ću nać nekoga sličnog meni.. valjda... i ako mi opet padne na pamet.. prerzat se... sjetit ću se... uvijek postoji svijetlo na kraju tunela...
puno vas voli vaša
Dead Princess
evo znam da je ovaj post prebrz..ali puca me inspiracija...
upravo sam gledala slike od ljetos...i sjetila se jedne cure..
uglavnom ovo ljeto smo ja i moja pokojna mama (volim te) išle ljetovati na lošinj...
i tamo su ljudi tako jebeno hladni... nikoga nisam mogla upoznati..
i jednog dana sjedim ja na pjesku.. sama.. mama se kupala u moru.. ja nisam mogla..
i vidim prolazi jedno šareno društvo... nekih 15 dečkiju i 3 cure...
i pomislim.. blago tim curama... uživaju..
nikada mene nebi prihvatili... prenormalni su...
i vidim ja oni kreću prema pješčanoj.... i svi trče idu se dodavat loptom..
a jedna cura se odvojila i sjela... točno kraj mene...i ja je gledam.. cura je prelijepa... ima savršeno lice...
i gledam je.. ona mene nije ni pogledala...i onda dođe jedan dečko.. isto lijep.. i poljubi je.. u obraz.. ona se onako sramežljivo nasmije.. on ode.. ostavi je.. drago joj je... sretna je.. ljubomorna sam... ja to isto želim...
kad odjednom ženska se okrene.. pogleda me i crvena kaže.... -samo me sramoti...
i to je bilo to... ja sam ostala... neko mi se obratio u tom crnom i tužnom gradu..
meni sa crvenom kosom.. i zelenim oko očiju.. netko ko nije imao predrasude...
ja ju pogledam i kažem - budi zadovoljna što to uopće imaš...
malo se začudila... počele smo razgovarati..
tako je bila normalna... dugo smo pričale... onda je samo nestala u toj šarenoj grupici..
nisam je vidjela dva tri dana..
sve do onda.. sjedila sam na stolici... opet sama... i odjednom netko mi je stavio ruke na oči... tako tople..
mama... nasmijala sam se... maknula je ruke.. i inije bila mama..
-vidjela sam te kako sama sjediš.. pa sam mislila da odemo na sladoled...
ok.. otišle smo... rekla mi je puno stvari o sebi.. i ja njoj o sebi...
vidjele smo se još mnogo puta...rekla mi je mnoge lijepe riječi kad sam bila tužna...
ali ja sam otišla.. naglo.. nismo se pozdravile.. nemam broj.. nisam je dugo vidjela...
želim se opet vratiti na lošinj... on je jedina prijeteljica koja me još nije ostavila...
želim ponovno svirati rape me.. dok ona pjeva..
pričala mi je da ima blog... nemogu je naći....
ako je vi poznate molim vas javite mi..
hvala ti Ella...
hvala ti što si mi bila podrška... to mi sad treba... sad mi je teško i trebaš mi da me utješiš.. jer upravo to rade prijetelji... a ti si mi jedina.. moja jedina prijateljica...
evo napokon novi post... hvala vam svima na potpori i utjehi.. lijepo je kad znaš da je barem netko sličan tebi.. vidjela sam puno blogova ljudi sličnih meni.. ali zbunjuje me što je puno tih ljudi tak lažno... toliko prepuno glume... onako po postovima im se vidi koliko glume... uporno furaju nek goth stil.. kao sve puno 666 tica a niti neznaju šta to znači... zapravo oni koji najviše naglašavaju tu 666 ticu su najgori... najveći glumci..
u proteklih par dana dosta se toga dogodilo.... našla sam jednog lika koji me sad uči svirat harfu... inače sviram gitaru od svoje 9 godine.... mama je imala jednu aukustičnu na kojoj me načila svirati išo medo u dućan... preva pjesma koju sam sama skinula bila je rape me..
onda sam prije 2 godine dobila električno i pojačalo.. sad učim harfu.. ima čaroban zvuk..
neki dan sam se se nakon dugo vremena od srca nasmijala... bila sam u gradu u kafiću i jedno malo djete sa sladoledom je došlo do mene..
bio mije dan d pa sam tako bila i obučena.. imala sam majicu na neke killere i marte a našminkana ubi bože..
i dođe djete malo ma nema ni 4 godine i gleda me... i sladoled se počne topiti i onak gmiže joj po ruci... i djete me pogleda i kaže.... jesi ti zločesta teta...
ja ga gledam... i kažem nisam..
on: a zašto si onda u crnom...
ja: volim tu boju..
on:ali meni mama kaže da samo zločesti ljudi mrtvi ljudi nose crnu boju..
ja: pa reci ti mami da si danas upoznao mrtvu djevojku..
on:dobro
i ode ...
ma nije to tako smiješno nego je smiješno što mame uče djecu da su ljudi u crnom zločesti ljudi... a onda ako djete vidi tipčne babe vječno u crnim suknjama može misliti da su vještice il nešto slično...
roditelji su postali totalno ograničeni..
čudo jedno..
ajde idem ja sad... moram laštiti marte..
bloody kiss
uf da.. skoro sam zaboravila.. ove ljude koje sam do sad upoznala bi zamolila da mi preporuče neke dobre blogove..
ej evo napokon sam se i ja odlučila otvoriti svoj blog.. zašto? pa zato što ću tu moću govoriti o svemu što stvarno osječam.. odmah vam moram reći da ne želim da me doživljavate kao sotonisticu ili nešto slično... ovaj je post samo da me malo bolje upoznate..
inače... većinu dana sam sama i razmišljam u svojoj sobi..tišina je nešto najljepše u životu.. nemam puno prijatelja... prečudna sam za njih... prije, prije je sve bilo drugačije.. imala sam hrpu prijateljica s kojima sam mogla pričati, družiti se..
a onda je sve stalo.. u jednome danu sve je stalo.. taj dan dok sam dolazila doma vidjela sam kola hitne pomoći ispred kuće...
ušla sam u kuću... baka je plakala.. di je mama? pitala sam..
nema je djete.. nema je više... sad smo ostale samo ja i ti..
umrla je.. nezna se zašto.. izgubila sam je.. cijeli je svoj život posvetila meni.. bježala je samnom kroz kanalizaciju dok je trajao rat u vukovaru, ubijala se od posla da bi me odgojila ... a sad.. sve je nestalo..
ostale smo samo ja i baka...
često znam sjesti na njezin grob i pjevati pjesmu koju mi je ona pjevala dok sam bila malena... znam da me čuva.. ona je moj anđeo čuvar..
od toga dana svi su se '' prijatelji'' odvojili od mene.. a crna boja je postala moja svakodnevnica.... ne volim boga više... oduzeo mi je ono što mi je bilo sve u životu... bez čega mi je užasno teško...
možda je uz sve to normalno da sam se jedino u tužnim i depresivnim stihovima mogla pronaći...
internet je moja nova šansa... želim barem preko neta naći frendove i ljude slične meni.. jer vjerujem da postoji još netko ko mi je barem malo sličan... ne gubim nadu...
spavaj mi spavaj malena princezo..
snivaj mi lijepi čaroban san..
kada se probudiš biti ću tu za tebe..
zajedno dočekati ćemo novi dan...
mama te nikad ostaviti neće ..
ljubit ću te svaki dan..
život bit će satkan od sreće...
ostvarit će se svaki tvoj san.
